Gotovo zaboravljen klasik

Da je tijekom karijere realizirao samo sjajne dokumentarce Šije i Bino, oko galebovo te izvrsnu gastarbajtersku dramu Ludi dani, nedavno preminuli producent, scenarist i redatelj Nikola Babić zavrijedio bi titulu klasika domaće kinematografije. U tim dokumentarcima, u kojima je tematski fokusiran na ljude i igru (Šije), odnosno na slikovite islužene ratnike i lokalne „oriđinale“ (Bino, oko galebovo), baš kao i u tematski srodnim naslovima Mur bur, Vox populi, Johan s Velebita, Okolo nje, okolo nje i Bene, Napoleon iz Rogoznice, Babić je posvećen ljudskoj prirodi, osebujnim karakterima, tradicionalnim igrama kakve su šijavica i balote, kao i nogometu, te dojmljivom vizualnom i zvučnom bilježenju ritmičkih pokreta kroz koje spomenute igre dobivaju gotovo ritualna obilježja i prizvuk.

Nikola Babić, redatelj zabranjivan u Jugoslaviji

U djelima, bila ona dokumentarna kratkog metra (Veljko Rogošić – jači od mora, Trostruki život Dragutina Vrbenskog) ili pak igrana u dva navrata (uz Lude dane tu je i moralistički intonirana i razmjerno subverzivna erotska krimi-drama Medeni mjesec), Babić se profilirao kao autor naglašeno usmjeren manje ili više suptilnoj socijalnoj kritičnosti i oslikavanju života u malim sredinama te autentičnom ambijentiranju fikcijskih priča, osobito u Ludim danima koji imponiraju efektnim pseudodokumentarističkim izvedbenim prosedeom. U svojedobno bunkeriranom Binu, oku galebovom iz 1974, dokumentarcu koji je i danas intrigantan, zanimljiv i poticajan, Babić se pozabavio ekscentričnim partizanom iz naslova, starim borcem pomaknutoga duševnog stanja kojega je mikrozajednica u Senju namjerno posve isključila s namjerom zaborava, kako se sugerira možda ponajviše zbog toga što on s kamenjara na otoku Zec bez dlake na jeziku govori istinu o svima njima, dekadentnim i odnarođenim partijašima i političarima, preuzimajući tako ulogu svojevrsne dvorske lude. Razumljivo je da ondašnji režim nije mogao prihvatiti tako inteligentnu i žestoku ironijom i crnim humorom prožetu kritiku na svoj račun, kritiku u čijoj se završnici Bino vozi u bijeloj limuzini odjeven u maršalsku odoru.

U središtu su 1977. snimljenih izvorno srednjometražnih Ludih dana – koji su naknadno pretvoreni u dugometražni film – tada vrlo aktualni gastarbajteri koji se tijekom praznika vraćaju u selo u Dalmatinskoj zagori, a najglasniji je i najhvalisaviji među njima Jure u impresivnoj i zasluženo Srebrnom arenom nagrađenoj interpretaciji Zvonka Lepetića. On je čovjek s novom kućom, velikim automobilom i kvalitetnom odjećom koji će zbog egoizma i bahatosti sklopiti okladu sa siromašnim gastarbajterom Klempom, okladu koja će krenuti neočekivanim tijekom i dovesti do tragične završnice, a koja Babiću omogućava da dojmljivom režijom prikaže mentalitet malog mjesta i velikih taština koje taj mentalitet određuju. Napokon, u na romanu Marko na mukama Zvonimira Majdaka temeljenu Medenom mjesecu autor prikaz sudbine naivnoga provincijalca u susretu sa zagrebačkim kriminalnim miljeom koristi za razobličavanje korupcije, nezakonitog bogaćenja i kriminala u onodobnom socijalističkom društvu, što je bio razlog da mu poslije ovog filma ne bude odobren nijedan novi projekt. Unatoč tomu, Nikola Babić ostavio je snažan pečat u hrvatskoj dokumentaristici i kinematografiji općenito.